Iscurilo im vrijeme
Bez Mileta, Dragana i Bakira…
Temeljno nerazumijevanje demokratskih procesa i ljudskih prava nije, naravno, Izetbegovićev ekskluzivitet, ali jeste pokazatelj zašto je današnja BiH podijeljena po svim šavovima i ilustracija sistema spojenih posuda u kojem obitavaju trojica nacionalnih lidera
Priča je filmska – zašto ne, SFF je u punom jeku – no u kuloarima je sve češća i obično počinje ovako: Iscurilo im je vrijeme. Bolje obaviješteni se pozivaju na intervju dugogodišnjeg zastupnika u njemačkom Bundestagu Josipa Juratovića u Oslobođenju, u kome je najavio “kraj političkih etnobiznisa”, plastično ustvrdivši kako se Milorad Dodik “najviše eksponirao”, ali su i “vođe druga dva konstitutivna naroda, Bošnjaka i Hrvata, u sličnom problemu”, pa su sve trojica nervozna jer, parafraziram, postaju i svjesna da više neće odlučivati s obzirom da znaju da je došao kraj i šta ih čeka. Juratović je uvjeren da su najveće greške u prošlosti i pravljene tako “što su se neki osobni, privatni razgovori i dogovori vodili, što nije bilo dobro. To je samo stvaralo nepovjerenje prema međunarodnoj zajednici i mislim da se i ta era mora završiti”. Elaborirao je ovaj vrsni poznavatelj prilika na Balkanu silu datih i neispunjenih obećanja, ali i konstatirao kako se trojka koju čine Dodik, na čelu SNSD-a, te Dragan Čović i Bakir Izetbegović, lideri HDZ-a BiH i SDA, jedino slažu oko toga da se ne slažu. I to je zapravo suština agonije Bosne i Hercegovine u kojoj bi se mogle apotekarskom vagom mjeriti pojedinačne krivice, no jasno je da zajedničkim snagama nisu htjeli riješiti niti jedan problem, zbog čega smo već godinama svi taoci njihovih istrajnih svađa.
Zaplivao na duplerici
Zato smo danas u jednoj od najvećih postdejtonskih kriza, kojoj se kraj ne nazire. Doima se da je toga najsvjesniji Dragan Čović, koji se naprosto izgubio s političkih radara pa su ga njegovi omiljeni novinari kao slučajno presreli na Čabulji, gdje je planinario, i uz Trebižat, u kome je demonstrirao plivačke vještine. Tako je tobože opravdao političku šutnju i na Inzkove dopune Krivičnog zakona BiH – zabranu negiranja genocida – ali i dolazak novog visokog predstavnika u našu zemlju Christiana Schmidta, no baš su se zato na portalu Hercegovinainfo i šalili kako je “prvi puta otkako je na čelu HDZ-a zaplivao na duplerici jednih novina”. Dodik, pak, nemilice pliva uzvodno i iz dana u dan je sve više iza crvene linije na kojoj je godinama držao i opoziciju u RS-u, ali i svog prijatelja Čovića i vječnog oponenta Izetbegovića i podobar dio međunarodne zajednice. Mora mu se priznati da je uspio ogoliti i politiku Rusije i Kine u Bosni i Hercegovini i potpuno ih konfrontirati ostatku Vijeća za implementaciju mira u našoj zemlji. No, i samog sebe sa zvaničnim Beogradom iz koga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić šalje sve jasnije poruke: on, naime, uopće nema dilema da će njemačka kancelarka na predstojećem susretu sa bivšim i aktuelnim visokim predstavnikom iskazati snažnu posvećenost rješavanjima problema u Bosni i Hercegovini i dati punu i nedvosmislenu podršku odlukama OHR-a. Za razliku od Dodika, čiji se napadi na Sjedinjene Američke Države intenziviraju (“Čim se Trump vrati, mi se otcjepljujemo”, jedna je od zabavnijih ali i blažih izjava), Vučić je State Departmentu zahvalan na kontinuiranoj podršci projektu Open Balkan i uopće ne dvoji da SAD razumiju suštinu problema u regiji.
Ako je suditi po izjavama lidera, SDA baš i ne razumije o čemu je riječ. Dok zemlja i (bukvalno) gori, lider najjače bošnjačke partije smori se dajući izjave koje poslije mora objašnjavati. Radije bih umro nego da genocidaši zavladaju dijelom BiH, kazao je Izetbegović, pa nam poslije pričao da nisu krivi narodi, on nije mislio kako je rekao, ali je odmah potom optužio i proglasio odgovornim sve one koji glasaju za Dodika “jer podupiru takve politike, dakle, destruktivne, secesionističke, nazadne, šovinističke i tako dalje. Da oni koji glasaju za njega i u tome ga podupiru nose suodgovornost, za sve što se dešava, reći da su krivi samo političari, da nisu krivi narodi, odnosno birači u ovom slučaju, naprosto ne stoji, sukrivci su… Snose odgovornost, podržavaju loše, destruktivne politike. Politike koje ni njima ne donose dobro”. Kad je već tako, vrijedi pitati Izetbegovića jesu li glasači SDA, birači u ovom slučaju, sukrivci i nose li suodgovornost za politiku koju on vodi i čiji su rezultat ne samo korupcijske i ine afere već i federalna Vlada koja već odavno ne vlada, ekonomski kolaps koji kuca na vrata i beskrajna bitka oko hodžina jorgana na šta već odavno liče unutarbošnjački ratovi? Ako je njemu utjeha što je Republika Srpska duplo zaduženija od FBiH, što u RS-u žive najsiromašniji penzioneri u Evropi (a i plaće su 20 posto niže), neka priupita penzionere u Federaciji kako sastavljaju kraj s krajem i privredu kako opstaje. Izetbegović se – sve udarajući u patriotska prsa – jednako obračunava sa svojim političkim konkurentima, pa je cijela SDA puno više posvećena zatvaranju kadrovskih križaljki po kantonima nego Open Balkanu. A da se i ne pominje njegova potreba da svako malo ponovi kako “bošnjačka strana uporno prelazi preko koječega”, čime zapravo razotkriva svoje duboko uvjerenje da su Bošnjaci ti koji će u jednakopravnoj Bosni i Hercegovini određivati ko je kad i kako jednakopravniji.
Interesi
To temeljno nerazumijevanje demokratskih procesa i ljudskih prava nije, naravno, Izetbegovićev ekskluzivitet, ali jeste pokazatelj zašto je današnja Bosna i Hercegovina podijeljena po svim šavovima i vjerovatno najbolja ilustracija sistema spojenih posuda u kojem obitavaju trojica nacionalnih lidera. Čović je svojim HNS-om ukinuo pluralizam u hrvatskom biračkom tijelu (zato mu Željko Komšić i jeste crvena krpa), Dodik je na Inzkovom zakonu uspio vezati ruke opoziciji, a Izetbegović svojom probuđenom sviješću o građanskim afinitetima zapravo nastoji napraviti isto. Naravno, problem građanskih partija jeste nespremnost da pojedinačne interese i sujete stave u drugi plan, ali ako birači poslušaju Izetbegovića pa podijele krivicu za politiku SDA s njim, nije isključeno da zapušu i neki drugačiji, da ne kažem demokratičniji vjetrovi. Koji će mjeriti vrijeme političkim partijama po količini ispunjenih obećanja, a ne istrajnosti u njihovom neispunjavanju.
Oslobodjenje.ba